Petnaesterostruki Ironman i autor knjige From Triathlon to Decision Making Roberto Carfagno nastupa na Ironmanu Koni. On ima 53 godine, 12 godine iskustva u triatlonu i već jedno iskustvo nastupa na najtežoj Ironman utrci na Havajima.
Roberto, kako je izgledao tvoj “Road to Kona” od prvih početaka do prve kvalifikacije?
Kada sam započinjao sa triatlonom, tamo prije 12 godina, bio sam jako slab i Kona se činila nečim nemogućim. Trenirajući s trenerom sam shvatio da sa svakom utrkom postajem sve jači i jači. Na prvom IRONMANU sam došao kao 128 u svojoj dobnoj skupini, u sljedećoj sam već bio među 100 najboljih, zatim među 50 i zatim među 20 najboljih. Kad sam prvi put napravio Ironman od 10 sati, bio sam u prvih 10 u mojoj dobnoj skupini. Tada sam shvatio da bih mogao stići do Kone no trebalo mi je još gotovo 5 godina prije nego što sam se naposljetku prvi put kvalificirao za Konu. To jo bilo vrlo frustrirajuće ali nakon što sam uspio svoju prvu kvalifikaciju, moja mentalna snaga je porasla. Povećalo mi se samopouzdanje. Znao sam da mogu opet.
Prvu kvalifikaciju za Konu sam ostvario 2019. na IRONMAN Western Australia (bio sam drugi u svojoj dobnoj skupini.) no kao je došla korona, u Koni sam nastupio tek 2022. godine. Tada u 2019 godini sam imao već 7 godina iskustva u triatlonu i nekoliko Ironmana iza sebe.
Da li se i kako tvoja priprema za Konu razlikuje od ostalih IRONMAN priprema?
Rekao bih da je oko 90% bilo isto kao u drugim IRONMAN pripremama, ali smo napravili neke “toplinske prilagodbe” na biciklu. Prilagodba se sastojala u tome da sam vozio bicikl na trenažeru kod kuće ali bez ventilatora i obukao sam puno odjeće. Odradio smo nekoliko specifićnih brdskih vožnji i malo rada na snazi na biciklu zbog karakteristika staze u Koni.
Koliko je iz tvojeg iskustva važan trener u pripremama za Ironman?
Da, radim samo s trenerima. U početku sam pokušao sam, ali vrlo brzo sam shvatio da ne možete samo preuzeti program i slijediti ga i polučiti rezultate koje zapravo želite. To tako ne funkcionira ili bar nije kod mene. Važnost trenera je da razumije što je vaš cilj i prije svega kakva je vaša situacija. Posao, obitelj i druge stvari utječu na vaš trening. Dakle, trener nije samo netko tko vam daje plan treninga, već i netko tko razumije vaše slabosti, vaše snage i daje vam motivacijsku snagu. Na neki način, vaš trener je svojevrsni “psiholog” jer dobar dio treninga je mentalnog karaktera. Između sportaša i trenera mora postojati stalna komunikacija. Komunikacija je ključ uspjeha.
Što bi nam mogao reći o prehrani u Ironman utrkama i tvoje iskustvo?
Kad sam počeo s IRONMANOM, imao sam posebnu prehranu za bicikl i posebnu za trčanje. Za trčanje sam koristio laganiju hranu jer je tijekom trčanja probava hrane teža. Sa vremenom sam naučio i improvizirati i kombinirati svoju prehranu sa onom koju nude na utrkama. Smatram da je to vrlo važno jer neki puta nismo u mogućnosti da imamo sve što nam je potrebmo sa sobom a također neki puta naša prehrane neće biti dovoljno dobra. Ja dobro reagiram na Maurten gelove koji se u novije vrijeme često dijele na utrkama no uvijek unaprijed provjerim kakva prehrana postoji na određenoj utrci na obskrbnoj stanici, pogotovo na trčanju. Plan prehrane isprobavam na treninzima jer “treniranje” probave jednako je važno kao i treniranje mišića za utrku.
Po čemu je Kona za tebe posebna?
Kona je mit. To nije samo još jedna utrka. Također nije, recimo, samo još jedno svjetsko prvenstvo. Kona je povijest. Kona je legenda. Kona je mit. To je najbolji dio. Štoviše, Havaji su rodno mjesto Ironmana. Prije utrke u Koni najviše me uplašio zloglasni “Energy Lab” koji se nalazi na maratonskoj trasi u kritičnom trenutku maratona, oko 30tog kilometra. Staza za trčanje u Koni je vrlo teška, prolazi poljima lave i ima puno uspona i nizbrdica na tome dijelu oko Energy laba. Tu su i udari vjetra koji sve još otežava. Kona je vjerojatno i najteži biciklistički dio koji sam ikada napravio. Iako je vožnja duž 180 km duge trase prošla “lakša” od očekivanog i danas se prisjećam tih uspona koji dolaze jedan za drugim i nikako da dođe poslijedni. Ništa u Ironmanu nije lagano, pogotovo ne u Koni.
Danas imamo dvije lokacije za Svjetsko prvenstvo u Ironmanu. Uz Konu tu je i Nica. Komentar?
Da, nakon korone su se promijenile neke stvari. Znam da mnogi stručnjaci tvrde da je Svjetsko prvenstvo u Nici dobra utrka jer zahtijeva “kompletnog triatlonca. U Nici ne trebate samo snagu i izdržljivost, već i tehniku. Za one koji ne znaju Nica je zahtjevna za bicikl, ima puno brda i nizbrdica. Ipak, ja sam stara škole i mislim da bi Svjetsko prvenstvo trebalo biti samo u Koni. Tu je rođen mit, tu su se utrkivali najbolji ikada, pa da se vratimo opet na “format sa jednom utrkom koja okuplja muškarce i žene u Koni“!
Najveće pogreške koje ljudi čine dok treniraju i nadaju se da će se kvalificirati za Konu.
Danas smo bombardirani društvenim mrežama. Čitamo kako je ovaj sportaš napravio tu sesiju kako je drugi sportaš napravio drugu sesiju i tako dalje. I mi to želimo kopirati. To je velika velika greška. Moj savjet je da uzmete trenera i vjerujete mu. Kao što sam opisao u svojoj knjizi potrebna vam je vizija i morate zapisati (djelomične) ciljeve da biste tu viziju postigli. I morate se držati svog plana. Zato vam je potreban trener. On će vam reći što učiniti kada postignete najbolju učinkovitost. Vrlo je teško uskladiti to opterećenje treninga s obitelji i poslom. Dakle, potreban vam je učinkovit Coaching koji vam u minimalnom vremenu daje maksimalne rezultate. Ako je sesija laka, mora se lako obaviti. Tako da možete odraditi intenzivni dio s više snage. Oporavak je ključan. Stoga ne gledajte što vam društvene mreže govore, već vjerujte svom treneru.
Tvoja poruka za kraj?
Ironman bi trebao biti nešto zabavno, nešto zdravo, trebao bi nam omogućiti ravnotežu između posla i života. Mnogi triatlonci, uključujući i mene, nažalost, nakon što vide prve rezultate odmah žele više. Pokušavaju više trenirati, stavaraju još veći pritisak, što onda dovodi do više frustracija, mogućih ozljeda i sveukupnog nezadovoljstva. Stoga nemojmo zaboraviti razlog zašto smo krenuli u triatlon i Ironman: trebao bi biti zabavan, trebao bi poboljšati kvalitetu života, a ne ju uništiti.
