Na Jarunu je 11. srpnja 2026. održan jubilarni, 30. Zagreb Open olimpijski triatlon.
Svjedok sam gotovo cijele ove tri desetljeća duge priče koja je snažno obilježila hrvatski triatlon. Upravo su na ovom jezeru mnogi triatlonci započeli svoj put, i to u vremenima prije interneta, kada se po običan bicikl ili malo bolje tenisice za trčanje moralo ići preko granice.
Čast mi je i zadovoljstvo što sam se u 50. godini života ponovno okušao na domaćem terenu.
Godine mi nisu bile prepreka, kao ni nedostatak specifičnog trkačkog treninga – uz veliko iskustvo i dobru taktiku stigao sam do 3. mjesta u apsolutnom poretku s vremenom ispod dva sata (1:59:18). Iza sebe sam ostavio talentirane mladiće kojima bih mogao biti otac. Nadam se da će im moj nastup biti inspiracija da budu bolji, izdržljiviji i, što je najvažnije, dugoročno održivi u sportu.
Postoji još jedan važan detalj.
Na utrci sam nastupio izvan kategorije. Administrativno gledano, to može svatko bez licence uz liječničku potvrdu. No, u mojoj priči ovaj “incognito” status vezan je uz moj pristup kao bivšeg profesionalca u triatlonu i Ironmanu. Ne moram biti član kluba, Saveza ili udruge da bih bio legitiman na stazi. Baš kao što se zalažem da se u Ironmanu uvede posebna kategorija “bivših profesionalaca”, smatram da je u redu što se moj rezultat ne vrednuje u mojoj dobnoj skupini (danas Age-50). To nije elitizam, već jednostavna činjenica: bavio sam se ovim sportom na najvišoj razini, stvoreni fiziološki procesi i danas su prisutni, a golemo iskustvo omogućuje mi da s puno manje treninga postignem više od kolega u dobnoj kategoriji. Ovo pišem i kao trener koji priprema te iste ljude da jednog dana ostvare plasman na Konu ili pobjedu u HTS ligi.
Licenciranje i liječnički pregledi su u redu, to je financijski doprinos klubu i Savezu. No, za istinsku popularizaciju triatlona potrebno je nešto više. To “više” možemo dati samo mi koji smo cijelu mladost ostavili srce na terenu. Kroz 25 godina u triatlon sam doveo stotine, a možda i inspirirao tisuće sugrađana. To je moj doprinos za koji ne tražim nagradu, već samo poštovanje. Na Zagreb Openu sam to poštovanje uglavnom i dobio, na čemu zahvaljujem organizatoru, Triatlon klubu Zagreb.
Jedina zamjerka ide na račun protokola.
Šteta je što se po ulasku nas najbržih u cilj nije odmah proglasio apsolutni podij te što se glavne nagrade i simbolični pokloni sponzora ne dodjeljuju onima koji su ih na stazi zaslužili, bez obzira na to imaju li licencu ili ne. Ok voditelj mi je cijelo vrijeme trajanja natjecanja krivo izgovarao prezime ali to me nije toliko smetalo jer sam rijetko od 2019 na natjecanjima pa su neki na mene već i zaboravili:).
