Davor Pavičić je jedan od trojice Hrvata koji nas ovaj vikend predstavljaju na Svjetskom prvenstvu u Ironmanu. Dok sjedi ne terasi apartmana u Waikoloa Resortu, piše nam ove misli i priprema se za svoj deseti Ironman, krunu njegovih odricanja, njegov san, Ironman World Championships 2024. Kailua-Kona, Hawaii. Ako uspije završiti ovu tešku utrku biti će jedan od rijetkih Hrvata kojima je to uspjelo!
1. Kada si se počeo baviti triatlonom, gdje si se kvalificirao na Ironman svjetsko prvenstvo i koliko je prošlo vremena od trenutka kada si počeo razmišljati do trenutka kada si se kvalificirao za Ironman World Championships?
Prije svega hvala Dejane što si mi omogućio ispričati moju Ironman priču. Imam 56 godina i član sam malog, lokalnog triatlon kluba Petrinja, kluba koji je unazad dvije godine dao dva predstavnika na Ironman svjetsko prvenstvo u dobnim skupinama. Davor Damjanović 2023. godine u Nici i ja 2024. godine u Kailua-Kona, Hawaii.
Najveća podrška i motivacija su mi cijelo ovo vrijeme supruga Zorana i kćer Jana i bez njih ne bi ni bilo ove priče.
Ove priče ne bi bilo ni bez već spomenutog Davora Damjanovića, prijatelja i jako dugo trening partnera, sa kojim sam ruku pod ruku ušao u nepoznati svijet izazova prvo trčanja, zatim duatlona i na kraju triatlona.
Tim nepoznatim stazama ne bi mogli bez velike, ključne pomoći Marka Franjića, osobe koja nam je kroz igru “krug trčanja, dva kruga bike, krug trčanja” između dva mosta na prekrasnom petrinjskom nasipu pokazala čari ovog sporta i koja nas je vodila u prvim godinama našeg putovanja…osobi koja je nama i našim obiteljima definitivno promijenila živote…ali ono, baš promijenila živote.
Prvi Full Distance Triatlon napravio sam 2013. Narednih nekoliko godina uz puno ozljeda i dvije operacije skocnog zgloba radio sam samo Olimpijski i Half Distance Triatlon i onda 2018. sam se više posvetio Ironman distanci.
Nakon što sam nastupio nekoliko puta na dugoj distanci, počeo sam sanjati i o Koni. Prije toga sam operirao skočni zglob desne noge kod višestrukog Ironmana i vrhunskog hrvatskog ortopeda Trpimira Vrdoljaka i počeo sam suradnju sa trenerom Alešom Suhadolnika. Nastupi su bili na Challenge Almere-Amsterdam, Ironman Finland Kuopio-Takho, Ironman Basque Country Vitoria Gasteiz i onda sam se na Ironmanu u Švedskoj 2023. (četvrto. mjesto u dobnoj skupini) kvalificirao za Ironman svjetsko prvenstvo na Havajima.
2. Koje su tvoje osobine najviše pridonijele plasmanu na Ironman World Championships?
Obzirom da nisam posebno nadaren niti za jedan od tri sporta, morao sam se jako truditi, puno vježbati i biti uporan u svojim nastojanjima ostvarivanja sportskih ciljeva…dakle, na prvom mjestu upornost, zatim mentalna snaga i posvećenost cilju…mislim da su to moji najjači aduti.
3. U čemu se priprema za “Konu” razlikovala od prijašnjih priprema za Ironman utrke?
Na ovo pitanje na žalost nemam konkretan odgovor jer sam unazad 14 mjeseci od kvalifikacija do danas morao napraviti određene kompromise na račun priprema i u pripremama…često su se mijenjali uvjeti za trening i to sam morao pratiti i prilagođavati se na dnevnoj osnovi, ali dojma sam da krajnji rezultat tjedan dan prije natjecanja nije trpio…osjećam se bolje nego ikada.
4. Što te najviše privlači na ovoj utrci na kojoj ćeš nastupiti?
“Kona”…sinonim za Ironman, sinonim za najpopularniji sport izdržljivosti.
Kada se spomene Kona u triatlonskom kontekstu zna se da se govori o svjetskom prvenstvu, a odlazak na svjetsko prvenstvo san je svakog sportaša. Ova utrka je ostvarenje mog sportskog sna.
5. Da li bi sa nama želio podjeliti najveći ograničavajući faktor koji si uočio i koji bi te mogao spriječiti da postigneš ono što želiš?
Relativno kasno sam se počeo baviti triatlonom, a kao što sam već spomenuo, nisam posebno nadaren ni za jedan od tri sporta (nisam prije imao nikakav doticaj u smislu treniranja ili redovitog prakticiranja) stoga sam već plasmanom na ovo natjecanje ispunio najveću sportsku želju, drugim riječima, neopterećen rezultatom i plasmanom započet ću utrku u subotu…utrka je duga 226 km, a uključuje skoro 4 km plivanja u oceanu sa i protiv struja, u društvu jata riba, velikih tuna i dupina (danas su pored mene plivala četiri na udaljenosti manjoj od jednog metra), vožnju biciklom 180 km pri visokoj temperaturi, visokoj vlazi u zraku, “prekrasnim valovitim cestama” (ukupne visine valova oko 1700 m) i tako jakom vjetru koji stalno mijenja smjer da su razlike u tempu vožnje veće i od 50% (govorim za sebe), te trčanja 42 km po autocesti bez trunke hlada i čuvenim Energy labom, mjestu na 30-32 km, gdje se najčešće pale crvene lampice u glavi…
6. Po tvom iskustvu, koliko je važna “glava” na Ironman utrci?
Rekao bih ovako, “glava” je razlika između završiti i ne završiti utrku, dakle, “glava” je važnija od mišića, i ako smijem dodati, moja najjača osobina (iako, jos uvijek nisam siguran znači li to da imaš nešto u glavi ili nemaš ništa).
7. Hoćeš li koristiti svoju prehranu tijekom utrke, prehranu ponuđenu u feed zonama ili i jedno i drugo?
Na žalost, zbog restrikcija prilikom ulaska u USA nisam htio nositi gotovo ništa od dodataka prehrani na kojima sam trenirao…zadnjih tjedan dana boravka i treniranja ovdje koristim neka poznate mi energetska pića i pripravke i mislim da će to biti moj izbor na biciklu, dok sam za trčanje uspio sačuvati nekoliko gelova koje sam donio i koji bi mi trebali omogućiti dovoljnu količinu energije za privesti utrku kraju…znam važnost prehrane i ovo mi je prilično neugodno iskustvo.
8. Hoćeš li tijekom utrke koristiti “Personal need station”?
Da, u feed zoni u Energy labu ostavit ću dva bidona zamrznute vode (otopit će se do mog dolaska) koju ću koristiti kao osvježenje tijekom narednih 3-4 km, jer je upravo vrući vjetar u leđa i sunce u glavu razlog paljenja spomenutih crvenih lampica.
9. Rekao si da radiš sa trenerom, koliko je trener važan i je li se ipak moguće kvalificirati na ovakvo natjecanje bez trenera?
Radim sa trenerom i njemu sam zahvalan što me doveo ovdje. Možda je moguće napraviti i u svom aranžmanu sve potrebno za plasman, ali hvala lijepa, osobno ne bih probao.
Njegovo znanje i iskustvo nezamjenjivi su dijelovi ove slagalice koju slažemo već šest godina…rekao mi je kada ću biti spreman za plasman i bio je u pravu.
Dakle, moja preporuka je “apsolutno da” za trenera.
10. Koju osobinu želiš od trenera u odnosu trener-atleta, najvažniju osobinu?
Stručnost se podrazumijeva, slijedeća osobina koja je meni osobno jako važna je motivacija (posebno ako proizlazi iz osobnog iskustva)…rijetko sam u situaciji da tražim motiv za izaći na kišu trčati ili voziti bicikl na trenažeru 2-3 sata, posebno unazad dvije godine kada mi je bio “programiran” plasman u Konu, a potom i same pripreme za natjecanje…tu ne treba poseban motiv, ali kada do toga dođe, trener je osoba od koje očekuješ pomoć…isto kao i poruka ili poziv kada odlično odradiš trening ili utrku…kudosi na Stravi nisu mjerilo, poruka trenera je!
